Ne znam kad sam točno otkrila da moje ruke mogu od 2d učiniti 3d, ali znam da radost koja se rodi kad se takvo što dogodi vridi svakog momenta provedenog stvarajući. Kao da stvaranje samo po sebi nije dovoljno.

Kad se ovakvo što spoji sa terapijom, onda dobijemo čuda. Nacrtati svoj strah pa se sprijateljiti s njim, nacrtati svog superheroja pa se povezati s njim, nacrtati svog anđela čuvara - pa ga otjeloviti. Priča je milijun, kao i crteža.

Ali, ne mogu izraditi sve crteže. Samo neke. I sve više mi se čini da to uopće ne ovisi o mojoj volji. Baš zanimljivo.