Većinu svog života bila sam savršeni primjer “kako triba raditi”. Barem na vani. Ostvarila karijeru u turizmu, ugostiteljstvu, marketingu. Izvana - sve sam imala. Iznutra - uglavnom praznina.

Održavala sam sliku koju je društvo očekivalo dok sam se tiho utapala u egzistencijalnoj patnji. Nisam znala ko sam zato što se to nikad nisam ni pitala. Odgovor kao da mi je bia dan izvana. Cili moj lik bia je stavljen na raspolaganje obitelji, uputstvima društva. Zapravo - nije bilo mene.

A onda u jednom momentu, kad moj sistem više nije moga održavati sliku uspjeha bez punine života - odlučila sam da tako više neću. Nisam znala što oću, ali to me nije tad brinulo. Osjetila sam ogromno olakšanje. I tad sam napravila špil karata koji je sve prominia. Poslala sam ga direktno životu, bez da sam to uopće znala. Zva se “Let’s Play”.

Nisam samo dala otkaz poslu, nego cilom dotadašnjem životu. Ostavila sam stan, novac, sigurnost - sve što sam mislila da me definira. Ono što je uslijedilo bilo je 7 godina “lutanja”, otkrivanja i ponovnog građenja - ispočetka.

Naučila sam šivati plišane igračke od second hand materijala. Kosila sam travu, trimerom. Konobarila sam. Sadila, čistila, planirala. Stvarala sam neprestano. Suočila sam se sa boli otvaranja srca prema životu, nakon što sam ga godinama držala zatvorenim - preživljavanja radi. I negdi usrid tog kaosa - probudila sam se.

Sinkroniciteti su me vodili. Anđeli mi čuvali leđa. Nisam nikad bila gladna. I nikad nisam zapravo bila izgubljena. Naučila sam da kad životu kažeš da - pravo da, bez oklopa - život odgovori.

Otkrila sam da igra nije nešto što nema svrhu. Nešto što je beskorisno i neozbiljno. Igra je (r)evolucija.

Većina terapija staje na razumijevanju. Analiziraš svoje obrasce, prominiš pokoju naviku, dobiješ uvide, ali i dalje “operiraš” život iz staklenog zvona. Tvoje srce ostaje zatvoreno, a tvoj prefrontalni korteks izgorijeva pokušavajući sve kontrolirati.

Provela sam 7 godina u “void-u” učeći što dolazi nakon razumijevanja: ljubav kao katalizator koji rastapa odvojenost. Igra kao prirodno stanje bića kad se prestaneš braniti od života.

Sad sam psihoterapeut u nastajanju - mi to zovemo psihoterapeut pod supervizijom, a u praksi razvijam svoju autorsku metodu - zovem ju LudoTerapija - iscjeljenje putem igre. Radim sa ljudima koji su prošli ili prolaze (ili ne žele proći) “burnout”. Radim sa visokim performerima, slavnim osobama, sa svima koji su ostvarili vrhunac karijere i tamo pronašli prazninu. S ljudima koji su se zaboravili igrati jer su bili prezauzeti “uspijevanjem”.

Znam oba puta; neuredni kolaps nakon buđenja i svjesna integracija (put koji tebi nudim). Oba vode na isto misto. Jedan od njih je samo malo manje neuredan i kaotičan. A možda i malo manje boli.

Ti ne tribaš provesti 7 godina u praznini. Ja jesam.

Stvaram prostor u kojem se sićaš onoga što već znaš - da nisi mašina za produktivnost. Ti si ljudsko biće sa supermoćima za koje si zaboravia da ih imaš.

Što se tiče poslovnog sektora; radim sa korporacijama i visokim performerima koji su došli do kraja puta. Naplaćujem premium cifre zato jer je transformacija do koje vodim - stvarna. Iz mrtvog i mehaničkog, u ljude koji su zapravo živi, kreativni i otporni - koji ne samo da upravljaju stresom već rastu. Smisleno.

Ovo putovanje počinje onda kad ti odlučiš stati. I to je paradoks života. Točno ono misto di je život najviše živ.

Tu sam da ti pomognem prijeći na sljedeći level, otkriti tvog unutarnjeg genija i stvoriti tvoju vlastitu igru. Ne zato jer si polomljen, nego jer si zaboravia kako se igrati.