tko sam?

Dugo je tribalo da si postavim ovo pitanje. A još duže da na njega odgovorim. Dopusti da ti ispričam priču o tome kako sam ja postala ja - martina.

Rodila sam se u paru, ali oduvik sam bila usamljena. Iako sam duboko u sebi znala da sve ima smisla, mladenačka patnja ponekad je brisala to znanje. Oko četvrte godine našla sam se usred rada - moja igra tad je postala luksuz. Spremila sam ju negdi sa strane i strpljivo, potpuno nesvjesno, čekala da dozrije vrime kad će opet izaći na površinu.

Put sam odradila kako spada - završila sam faks (ekonomija, smjer turizam i marketing), pronašla posa u struci. Dečka nisam pronašla, s tim poljem moje srce nije bilo na mistu. Kroz 7 godina od pripravnika sam stigla do uloge voditelja odjela za marketing i kontrolu kvalitete u jednoj velikoj firmi na obali - korporaciji. I dobro mi je iša taj svit. Snalazila sam se sasvim u redu. Titula, bogat životopis, fina slika i materijalan status bili su stečeni. Iako sam postigla sve što je društvo očekivalo, u jednom momentu - usrid svog lipog ureda - pronašlo me sasvim jednostavno pitanje; i što sad, ovako do kraja života? Do penzije?

Puno sam putovala. Radila bi godinu dana i onda bi na tri tjedna otišla preko oceana. Ili po Europi. Negdi. I to tek pri kraju te karijere, kad sam se usudila pitati godišnji jer “pravi radnik ne ide na odmor”. I onda sam se u jednom momentu - usrid daleke Australije - nježno zapitala; i ja bi tribala raditi cilu godinu da imam 3 tjedna odmora? To ne može biti normalno.

Znala sam da mora moći bolje. Znala sam isto tako da život, inteligentan kakav jest - sigurno nije osmislia samo jednu putanju za svog čovika - onu monotonu. Manje živu. Ono što tad nisam znala, ali sam duboko osjećala - jest da sam patila od egzistencijalne praznine. To je ono kad na vani imaš sve što triba, ali unutra je rupa. Velika rupa koju pokušavaš popuniti sa još više materije, ali ne ide.

2017. godine shvatila sam da to više nije put kojim želim ići. Nisam znala što želim - ali jasno mi je bilo da moram otkriti. Rekli su mi da mi nije pametno i tad - dok sam još bila u dišpetu protiv cilog svita, posebno autoriteta, to sam iskoristila ko gorivo. Dala sam otkaz na poslu, ne znajući da sam tad negdi dala otkaz i cilom životu kojeg sam dotad živila.

Krenula sam putem kojim se rjeđe ide, putem u nepoznato. Odrekla sam se novca, identiteta, osobne iskaznice i većine svojih stvari - i krenula na put svojom zemljom. Da vidim ko jesam, a ko više nisam.

9 godina nakon shvaćam da sam tad stupila upravo u tu prazninu - onu koje se svi mi svjesno ili nesvjesno bojimo. I s pravom je se bojimo. Nije lako biti niko. Nije lako biti u neznanju. Neizvjesnosti. Ali vridi. Radila sam što god sam tila, rukama, nogama, glavom. Učila, rasla, disala. Upoznavala druge ljude, legende. No ostavit ćemo to za neku knjigu nekad. Dotad valja upisati jedno - znam kako se dođe na drugu stranu. Znam kako od sivila života probuditi boje. Znam put.

Psihoterapeut sam pod supervizijom, smjer logoterapija. Kad ne radim terapiju s klijentima, usmjeravam ljude u njihov potencijal. Isprepliću se nerijetko ta dva polja. A ono najbitnije… ? Igra se vratila. U velikom sjaju. Nju, kao i neke druge darove - iskopala sam iz praznine.

Ako ova priča rezonira s tobom, javi@martina.hr da razmijenimo iskustva.
Radujem se,
m